Zašto neki ljudi imaju potrebu komentirati nečije postupke?

Nakon svih pozitivnih kolumni dozvolite da jedna bude osvrt na sve negativno što me izluđuje i izbacuje iz takta. Dakle, nikada, ali nikada mi neće biti jasno zašto neki ljudi imaju potrebu komentirati nečije postupke kada za to uopće nisu kompetentni.

Moj mališan sada ima 23 mjeseca i osim nekih slogova, nije još progovorio. Dolazim ja u park i srećem jednu gospođu koja se igra sa svojom unukom. Ulazimo u konverzaciju i ona pritom primjećuje kako Niko još ne priča. Ničim izazvana počne me napadati i davati savjete kako hitno moram s djetetom na pregled jer to nije normalno. Dodaje: „ Pogriješili ste negdje u odgoju, moja je unuka progovorila sa 13 mjeseci“. Ja onako u šoku i nevjerici, ne vjerujem što mi govori i kao prava dama suzdržavam se od bilo kakvog komentara iako bi joj svašta sasula u lice.

Nakon nekoliko dana ja u drugom parku, ponovno imam peh i nalijećem na još jednu „pametnu“, ovoga puta mamu. Opet razgovor započinje druga strana. Ovaj put na tapeti su pelene. „Znate-započinje ona- moj sin više ne nosi pelene, i Vi bi možda trebali početi s odvikavanjem“. Kao da sam ju nešto pitala. Ne vjerujem što sve ljudima pada na pamet, a vide Vas prvi put u životu.

Vjerujem kako se svatko našao u sličnoj situaciji. Što se mene tiče, koliko god se trudila, ne mogu a da me to ne izbaci iz takta. Sada, nakon nekoliko ovakvih događaja, izbjegavam razgovore u parku. To je jedini način da izbjegnem spomenuto.

Osim ovih „nemilih“ događaja, u posljednje vrijeme baš uživam sa svojim klincem. U fazi smo kada ga konačno svugdje mogu povesti sa sobom(do nedavno nisam mogla jer mu je stalno nešto smetalo pa bi bio plačljiv), svaki dan je ljepši od predhodnog i jedva čekamo godišnji odmor kada ćemo se zaputiti na jug i u troje guštati u svim čarima ljeta. Naravno da sam već pobrstila Chicco dućan i opremila nas za novu ljetnu avanturu. Pozdrav!